album-art

00:00

VIDEO DANA

Balkanskom ulicom gost Džej Ramadanovski

Srbija je jedina država na planeti u kojoj je u 21. veku ubijen premijer. Srđa Popović, pokojni advokat porodice Đinđić, 2011. godine rekao da je Nebojša Čović osoba koju su pripadnici zemunskog klana Miloš Simović i Dejan Milenković Bagzi označili kao naručioca ubistva Zorana Đinđića.
– Ja to zaključujem iz toga što je o tome svedočio Bagzi. On je tada rekao da je to njima kazao Dušan Spasojević, i da je tom prilikom bio prisutan i Miloš Simović. Tada je on njima rekao da imaju podršku Nebojše Čovića“, kazao je tada Popović za Radio Slobodnu Evropu.Popović je o tome govorio i za podgorički radio Antena M:

– Iskaz Simovića je još uvek potpuno neodređen. Ja mislim da je važno što je on posvedočio da je Tužilastvu za organizovani kriminal ispričao ko je sve bio upleten u atentat, ko je znao, ko je naručivao”, rekao je Popović Anteni M.

Na pitanje na koga se odnose nadimci Ćoravi i Ćoki Popović je odgovorio da je Simović “jasno objasnio da se radi o Čoviću”. Beogradski mediji pisali su tada da je Simović pre godinu i po dana dao pisanu izjavu Tužilaštvu za organizovani kriminal u kojoj je kao naručioca ubistva Đinđića naveo čoveka iz vlasti sa nadimcima Ćoravi i Ćoki i da je u tom iskazu naveo ime i prezime tog čoveka. ”

 Nebojša Čović Zoran Đinđić Srđa Popović krivična prijava ubistvo atentat na premijera
Foto: Youtube Printscreen

Ovako je govorio Simović u iskazu:

– Otišao sam na Cerak u kuću kod Mekera (Milorada Ulemeka Legije) da vidim šta treba. Bio sam sa bratom Aleksandrom. Ušli smo u dvorište, tu je bio neko od obezbeđenja i odveli su nas iza kuće u salon za goste. Pitao nas je šta ima, a gestikulacijom pokazao na donji deo uveta da treba da se uradi Đinđa, odnosno predsednik Vlade, Zoran Đinđić”, naveo je Simović u iskazu..

– Uzeo je novinu i precrtao je sliku premijera. Rekao je da je bio na sastanku i da mu to trazi Ćoki, što meni, a ni Aci, tada taj nadimak ništa nije značio, pa smo ga pitali o kome se radi. Rekao je Ćoravi i pored slike napisao ime i prezime ko je naručio atentat”, naveo je Simović.

Slično je advokat Srđa Popović ponovio i godinu dana kasnije u intervjuu za Peščanik. Na pitanje šta ga je motivisalo da podnese krivičnu prijavu protiv Nebojše Čovića, Popović je odgovorio da je to svedočenje Simovića koji je potvrdio Bagzijevu priču.

– Svedočenja Simovića, koji je, potvrđujući Bagzijevu priču, izašao sa mnogo više detalja. U njihovim svedočenjima se tvrdi da je Čović znao, da je čak naručio Đinđićevo ubistvo. Kada, recimo, Simović kaže da im je Čović nudio zgradu iz koje bi moglo da se puca na premijera, a koja se nalazila na Dedinju, preko puta Đinđićeve rezidencije, on ne zna da je reč o zgradi u kojoj je u to vreme bio smešten Čovićev Koordinacioni centar za Kosovo. Hoću da kažem da Simović to nije mogao da izmisli. Iz izjava svedoka-saradnika jasno je da je plan bio da se Đinđić ubije, da se JSO izvede na ulice, da bude napravljen novi 5. oktobar koji bi Koštunicu “izvikao” za predsednika, predložio koncentracionu vladu čiji bi premijer, naravno, bio Nebojša Čović. Sve se to vidi iz činjenica koje su utvrđene tokom postupka. Vanredno stanje, uvedeno nakon pogibije Zorana Đinđića, ih je u tome sprečilo; ono je osujetilo ceo plan – rekao je tada Popović.

Foto: Zorana Jevtić, Nebojša Čović Zoran Đinđić Srđa Popović krivična prijava ubistvo atentat na premijera
Foto: Zorana Jevtić

Majka i sestra pokojnog premijera Mila Đinđić i Gordana Đinđić-Filipović podnele su krivičnu prijavu u kojoj su tražile od tužilaštva da sprovede istragu protiv Čovića i Ilića, tvrdeći da su izvršili krivično delo podstrekavanja na krivično delo ubistva predstavnika najviših držanih organa.

U prijavi, koju je za Đinđićevu majku i sestru zastupao advokat Srđa Popović, pored detaljnog opisa krivičnog dela navode se i predlozi dokaza koji treba da se izvedu, a među kojima je pismo Milorada Ulemeka Legije, osuđenog na 40 godina zatvora zbog ubistva Đinđića, izvodi iz svedočenja pripadnika “zemunskog klana”, izvodi iz izjava tada aktuelnih političara i drugi.

Ovako je izgledala pomenuta krivična prijava:

Dolepotpisane, oštećene MILA ĐINĐIĆ i GORDANA ĐINĐIĆ – FILIPOVIĆ, preko zastupnika po punomoćju koje prilažu, ovim podnose u smislu člana 280, stav 1 ZKP sledeću

KRIVIČNU PRIJAVU PROTIV NEBOJŠE ČOVIĆA I VELIMIRA ILIĆA
ZATO ŠTO SU:

1. OSUMNJIČENI NEBOJŠA ČOVIĆ i VELIMIR ILIĆ, početkom februara 2003. godine, nakon što je Velimir Ilić, gradonačelnik Čačka i predsednik političke partije Nova Srbija, primio pismo Milorada Ulemeka, penzionisanog pukovnika Službe bezbednosti i bivšeg komandanta Jedinice za specijalne operacije, kojim se Ilić poziva da se uključi u akciju ponavljanja 5. oktobra kao opštenarodnog bunta, da bi na mesto tadašnje vlade, koju naziva podaničkom i snishodljivom, doveli na vlast druge ljude koji će voditi računa o nacionalnom dostojanstvu, dakle, nakon što je saznao da Ulemek priprema napad na ustavni poredak, vrbuje saučesnike i stvara udruženje za napad na ustavni poredak, Velimir Ilić je sa sadržinom tog pisma upoznao Nebojšu Čovića, tadašnjeg potpredsednika Vlade Srbije, a zatim su obojica svesno propustili da ovo prijave nadležnim državnim organima, čime su obojica izvršili krivično delo neprijavljivanja (čl. 308 KZ) priprema za izvršenje krivičnog dela napada na ustavni poredak (čl. 311 KZ), koje se goni po službenoj dužnosti i za koje je propisana kazna preko 5 godina zatvora.

2. OSUMNJIČENI NEBOJŠA ČOVIĆ, početkom februara 2003. godine, znajući da Milorad Ulemek u to vreme nastoji da pridobije određene političke ličnosti i stranke za akciju svrgavanja tadašnje vlade i dovođenja novih političkih struktura na vlast, pristupio dogovoru Milorada Ulemeka i Dušana Spasojevića, da uz pomoć pripadnika zemunskog klana i Jedinice za specijalne operacije, nad kojom je Ulemek imao efektivnu kontrolu, izvrše atentat na predsednika vlade Zorana Đinđića, uveravajući ih pritom da će po ubistvu on preuzeti mesto premijera, a nakon što je Ulemek na to pristao, održavao redovni kontakt sa Ulemekom, sa njim se sve do izvršenja atentata dogovarao o načinu izvršenja, lično i preko posrednika, raspitivao se o tome dokle se stiglo, na koji način će atentat biti izvršen, kritikovao neuspeli pokušaj atentata kod hale „Limes”, i nudio da im stavi na raspolaganje lokaciju u Užičkoj ulici, prekoputa rezidencije predsednika Vlade, sa koje bi se moglo pucati na njega, čime je, zajedno sa licima koja su već pravosnažno osuđena za ovo delo, izvršio krivično delo podstrekavanja na ubistvo predstavnika najviših državnih organa iz člana 310. u vezi čl. 34. Krivičnog zakonika.

(1) NEPRIJAVLJIVANJE KRIVIČNOG DELA
Obrazloženje:
Početkom februara 2003. godine, Milorad Ulemek – za koga se u tom trenutku već znalo da je stajao na čelu oružane pobune 2001, da sarađuje sa vođom zemunskog klana Dušanom Spasojevićem, da postoje ozbiljne sumnje da je organizovao atentat na Ibarskoj magistrali, da su novinski stupci puni optužbi Ljubiše Buhe o ubistvima, otmicama i terorističkim napadima u kojima je Ulemek učestvovao i kojem neposredno predstoji hapšenje – dakle taj Ulemek upućuje pisma političarima za koje smatra da su u sukobu sa vladom Zorana Đinđića, i njim lično kao Premijerom, tražeći na taj način saveznike za obaranje Đinđićeve vlade. Između ostalog, takvo pismo piše i predsedniku stranke Nova Srbija, Velimiru Iliću. U tom pismu Ulemek poziva Ilića da ponove 5. oktobar 2000, kao opštenarodni bunt. Drugim rečima, da akcijom na ulici svrgnu legitimno izabrane predstavnike vlasti, za koje tvrdi da su izigrali i prevarili narod koji je time doveden na ivicu opstanka.

izvor:kurir/radio xxl

 Sat vremena posle atentata N. N. lice je privatnim letom bez najave odleteo za London * Ne postoji materijalni dokaz da je Zvezdan Jovanović, čiji su iskazi uzeti pod ucenom, ubio Đinđića * Prvi metak jeste pogodio premijera, ali ne iz pravca za koji se veruje * Spasojević i Luković su uhvaćeni živi…

Bivši komandant Jedinice za specijalne operacije (JSO) Milorad Ulemek Legija, koji je zbog ubistva Zorana Đinđića osuđen na 40 godina i koji je nakon intervjua koji je dao za nedeljnik “Ekspres” uzburkao čitavu javnost u Srbiji, kaže da Zvezdan Jovanović nije ubio tadašnjeg premijera Srbije, već da je pravi ubica, sat vremena nakon atentata 12. marta 2003. godine, pobegao zaLondon.

On je iz zatvorske ćelije u požarevačkom zatvoru “Zabela” poručio da ima pouzdane informacije da je Đinđićev ubica u kolima s diplomatskim tablicama krišom stigao na aerodrom i otišao iz Beograda.

Aleksandar Tijanić, Atentat na Đinđića, Čedomir Jovanović, Dragan Jočić, Dušan Mihajlović, Dušan Spasojević, Goran Radosavljević Guri, JSO, London, Milan Veruović, Mile Luković Kum, Mile Novaković, Milorad Ulemek Legija, Rade Bulatović, Rodoljub Milović, SAJ, UKP, Zabela, Zoran Djindjic, Zvezdan Jovanović

Zvezdan Jovanovic

Foto: Profimedia/AFP

* Ne postoji nijedan materijalni dokaz da je Zvezdan Jovanović u vreme atentata bio u Ulici admirala Geprata. Da su dozvolili da se uradi rekonstrukcija događaja, bilo bi jasno da na Đinđića nije pucano iz te ulice. To je i njima bilo jasno, pa su bežali od rekonstrukcije kao đavo od krsta.

* Iskazi Zvezdana Jovanovića su uzeti na prevaru i pod ucenom. O tome se na suđenju izlanuoRodoljub Milović, kada je rekao da je iz svoje sveske diktirao Zvezdanu šta da kaže. Posle je bila priča kako je Zvezdan zapravo njega zamolio da mu pomogne oko iskaza, jer se on ne seća, pa mu je onda Roćko čitao iz beležnice. Pa čekaj bre, ko je ovde lud?

* Prvi metak je pogodio Đinđića, samo ne iz onog pravca kako to tvrdi optužnica. Drugi je ranioMilana Veruovića, dok se treći zabio u zid kod vrata zgrade Vlade. O tome su jednoglasno svedočili svi momci iz obezbeđenja koji su bili tu na licu mesta. I sad su oni ludi, izmišljaju? Pa taj Veruović je bio spreman da pogine za premijera. Dobio je metak, a oni su ga maltene proglasili ludim. I naravno da je ključ u prvom metku, taj je bio većeg kalibra od onog koji je pogodio Veruovića, ali dobro, šta ja znam.

Aleksandar Tijanić, Atentat na Đinđića, Čedomir Jovanović, Dragan Jočić, Dušan Mihajlović, Dušan Spasojević, Goran Radosavljević Guri, JSO, London, Milan Veruović, Mile Luković Kum, Mile Novaković, Milorad Ulemek Legija, Rade Bulatović, Rodoljub Milović, SAJ, UKP, Zabela, Zoran Djindjic, Zvezdan Jovanović

Premijer Srbije Zoran Djindjic

Foto: Profimedia/AFP

* Jedan pripadnik Službe koji je bio stacioniran na aerodromu poslao mi je poruku da je sat vremena nakon atentata na Đinđića N. N. lice ušlo na aerodrom na sporednu kapiju, u automobilu sa diplomatskim tablicama britanske ambasade, i da se ukrcao u mali džet “cesnu” bez oznaka, i bez ikakve najave odleteo za London. Istu takvu potvrdu dobio sam i nedelju dana kasnije od jednog pripadnika javne bezbednosti sa aerodroma.

* Znam samo da Đinđić nije ubijen iz famozne puške koju su pokušali da uguraju na suđenju. Ne postoji materijalni dokaz da je premijer pogođen iz te puške. Čak ni stručnjaci iz Vizbadena nisu mogli to da utvrde.

* Gledali smo u sudnici čuveni film na kom se vidi kako Zvezdan Jovanović stoji kao pogubljen, aMile Novaković mu priča gde je šta bilo. Ista priča je i s onom čaurom. Na filmu vidimo nekog međeda iz UKP kako rovari po lišću i odjednom, opa! Čaura! Kao samo jedna, tu je upucavan snajper. Pa zna se kako se upucava snajper. Minimum deset metaka.

* Nije tajna da su Englezi rukovodili “Sabljom”. Uostalom, ministar Dušan Mihajlović je bio njihov pulen. Svaki izeštaj koji je stizao do njega odlazio je do određenih ljudi iz britanske ambasade.

Aleksandar Tijanić, Atentat na Đinđića, Čedomir Jovanović, Dragan Jočić, Dušan Mihajlović, Dušan Spasojević, Goran Radosavljević Guri, JSO, London, Milan Veruović, Mile Luković Kum, Mile Novaković, Milorad Ulemek Legija, Rade Bulatović, Rodoljub Milović, SAJ, UKP, Zabela, Zoran Djindjic, Zvezdan Jovanović

Foto: MUP Srbije

* Dušan Spasojević i Mile Luković Kum su uhvaćeni živi. Tačno je da su tu bili i Spasoje Vulević i Rodoljub Milović. Tačno je i da je Milović zvao Dušana Mihajlovića i da je ovaj u dogovoru sa Čedom Jovanović doneo odluku da se ova dvojica ne hapse, nego da se likvidiraju na licu mesta. Jedino je Bagzi specijalac uspeo da pobegne iz obruča i ode autobusom za Surčin, a onda stopom bez pasoša u Grčku. Ma važi.

* Spasojević je krenuo prema žičanoj ogradi, gde ga je uhvatio pripadnik SAJ Milorad Janić zvani Mačak. On mu je naredio da klekne i tu ga izolovao. Spasojević kod sebe nije imao nikakvo oružje. U gotovo isto vreme, na drugoj strani dvorišta, drugi pripadnik SAJ Dragan Barašanin uspeo je da uhvati Lukovića, koji je takođe bio nenaoružan. Posle Mihajlovićevog signala, pristupilo se likvidaciji. Slađan Đorđević iz SAJ je iz “lend rovera” doneo puškomitraljez 72, koji je položen pred Spasojevića, dok je Barašanin postavio u ruku Mileta Lukovića onu bombu koju vidimo na slikama.

* Od 14. marta 2003. godine, pa sve do svoje predaje 2. maja 2004. godine, ja sam boravio u svojoj kući, u posebnoj prostoriji. Osim pokojnog Aleksandra Tijanića, te famozne noći predaje u mojoj kući su bili i Dragan Jočić, Rade Bulatović i Goran Radosavljević Guri. O čemu smo tačno pričali, ostavio bih za sebe. Nije za širu javnost. Što se tiče garancija i obećanja, nešto je ispunjeno, nešto nije, ali to tako ide kad se dogovarate s političarima. Opšte je poznato da političari jedno govore, drugo misle, a treće rade.

* Kasnije je novac koji je pronađen u torbama koje su ova dvojica imala sa sobom, oko 3,5 miliona evra, odnet u Mihajlovićevu kancelariju, gde je i podeljen. Zna se i ko se talio. O svemu ovome postoje i službene beleške koje su posle te akcije napisali pripadnici SAJ.

(Telegraf.rs)

Evo izjava koje je nekadašnji premijer dao za nemački list “Der Spiegel” i američki “NY Times”.

Ukoliko na internetu potražimo izjave Zorana Đinđića vezane za NATO agresiju na Jugoslaviju 1999. godine koja je započela na današnji dan, dolazimo do dve ključne izjave koje se pripisuju bivšem premijeru države:

“Samo ih bombardujte, popustiće oni” i “Jugoslavija se mora bombardovati” su navodi kojima se Đinđić “citira” i dan danas, 13 godina nakon atentata na njega. Međutim, da li je Zoran to zaista izjavio ili se radi o zlonamernom interpretiranju njegovih analitičkih izjava i korišćenju nacionalne histerije? Odgovor nam daju same publikacije za koje je Đinđić govorio, “NY Times” i “Der Spiegel”.

Izjava Zorana Đinđića od 8. maja 1999. godine za “Times” u kojoj on kako njegovi protivnici kažu “crno na belo” poziva NATO da nastavi bombardovanje naše zemlje sve dok Milošević ne padne sa vlasti:

– Ukoliko se rat završi sa potpisom mirovnog sporazuma, a istovremeno na vlasti ostane isto vođstvo, sa Miloševićem na čelu, tragedija će se nastaviti – rekao je Đinđić za američki list (u zajedničkoj izjavi sa Milom Đukanovićem), i kako se ističe, “time je nedvosmisleno pokazao svoju autošovinističku prirodu”. Originalni tekst možete pogledati OVDE, ali jedno je jasno – izjava je potpuno izvučena iz konteksta i Đinđić ni u jednom trenutku ne kaže kako se “Jugoslavija mora bombardovati”.

Zoran Đinđić

Foto: Profimedia

Druga njegova izjava koja služi kao “municija” političkim i ideološkim protivnicima izašla je u listu “Der Spiegel” na nemačkom jeziku (ceo intervju pogledajte OVDE), i istinitost navoda o tome šta je tačno rečeno može proveriti svako sa znanjem nemačkog jezika – evo i prevoda “sporne izjave”:

– U svojim kompromisima on uvek iznova pokušava da blefira. Milošević uvek na početku želi da da manje nego što se od njega traži, a na kraju uvek da i više nego što je traženo. Delimičnim povlačenjem trupa, on se nada da će međunarodna zajednica biti zadovoljna i da će zaboraviti svoje ciljeve.

Kao i:

– Pitanje je da li je Milošević ovaj cilj preskupo platio? Ako Srbija posle rata ostane razrušena i izolovana, bez međunarodne pomoći, onda je to Pirova pobeda. Crna Gora će se u tom slučaju vrlo brzo odvojiti od Jugoslavije.

Više je nego očigledno da su Zoranu Đinđiću reči “Samo bombardujte, popustiće oni” bez trunke srama ubačene u usta, a izjave o tome kako Kosovo mora ostati deo naše zemlje se zgodno zaboravljaju u cilju raspirivanja mržnje i sticanja poena na osnovu rekreiranja istorije. Podsećanja radi, o Kosovu je Đinđić rekao sledeće:

– Dugotrajno rešenje je jedna vrsta autonomije Kosova u okviru demokratske Jugoslavije i Srbije.