Rođen je1950. godine u Šapcu. Školovao se u rodnom gradu i Beogradu. Imao je, kaže, sreće jer mu je otac Aleksandar, kada je imao osam godina, poklonio harmoniku. Da nije bilo tako, ništa od ovoga danas ne bi postigao. Po obrazovanju je muzičar i nastavnik fizičkog, a bio je i fudbaler Čukaričkog. Cijeli radni vijek proveo je u Narodnom orkestru Radio Beograda, na šta je, ističe Đokić, posebno ponosan. Iza sebe ima desetine snimljenih ploča, sa osamnaest godina bio je u orkestru čuvenog Miodraga Jašarevića, pratio je legendarnu Sofku Nikolić, snimio ko zna koliko studijskih albuma, ostvario saradnju sa ko zna koliko najpoznatijih estradnih imena, obilježio karijere i neke od najboljih ploča od Kemala Malovčića do Mitra Mirića.

Branimir Djokic

– Sa harmonikom sam se družio i prije osme godine, sviruckao sam uz oca harmonikaša, koji je tako zarađivao za život. Međutim, moj otac Aleksandar nije bio muzički obrazovan. Nije znao da se služi notama, pa je mene upisao u nižu muzičku školu. U to vrijeme se u šabačkoj nižoj muzičkoj školi nije svirala dugmetara, pa sam svirao klavirnu harmoniku, a kod kuće uz očevu pomoć – dugmetaru. Otac je na vreme predvidio i da u srednjoj muzičkoj školi nema časova za dugmetaru, pa sam još u nižoj muzičkoj uporedo sa harmonikom svirao i klarinet. Tako me je splet okolnosti naučio da sviram klarinet, a i klavir, a kasnije i bubnjeve.

– Poslije šest godina rada sa mnom, otac mi jednog dana mi je rekao: “Dobro sviraš, vrijeme je da provjerimo koliko je to dobro. Zato idemo na takmičenje”. Tako sam u jesen 1964. godine, kao 14-godišnjak sa ocem krenuo u Sokobanju na takmičenje najboljih harmonikaša Srbije. Osvojio sam titulu najboljeg harmonikaša Srbije. Godinu kasnije, isto u Sokobanji, postao sam i najbolji harmonikaš u bivšoj SFR Jugoslaviji!

Branimir Đokić je jedan od rijetkih koji je imao privilegiju da bude u drštvu predsjednika Tita, odnsono zabavlja njega i njegove goste. O nekadašnjem predsjedniku ima samo riječi hvale, kao i mnogi drugi koji su ga lično upoznali i provodili određeno vrijeme u njegovom društvu. Njegovo mišljenje o Titu se nije promijenilo.

– Tito je bio impresivna figura. Opušten i obrazovan. Duhovit, šarmantan i odmjeren u isto vrijeme. Nevjerovatan spoj osobina. Zračio je gospodstveno čak i kad je pijuckao. U takvim protokolarnim situacijama sa visokim svjetskim državnicima, Tito je pio isključivo viski. Svaku situaciju je držao pod kontrolom i to bez ikakvog napora. Nikada se na njemu nije vidjelo da mu je dosadno ili da je nervozan. Tito je znao da pokaže poštovanje i prema nama muzičarima, što nam je i te kako prijalo. Sve na je oslovljavao po imenu i sa svakim je progovorio po neku rečenicu. Dešavalo se da po ispraćaju svjetskih državnika ostanemo sa Titom u opuštenom ćaskanju… Po završetku snimanja filma “Bitka na Neretvi”, pozvali su nas da sviramo na Brionima. Tako sam proveo tri dana u društvu čuvenih svjetskih glumaca Ričarda Bartona, Elizabet Tejlor, Orsona Velsa, Jula Brinera, Sergeja Bondarčuka… Liz Tejlor je bila prava ljepotica, a Barton neodoljivi šarmer. A sve te svjetske zvijezde bile su opčinjene Titom koji ih je vješto zabavljao svojim dogodovštinama iz života – prisjeća se legendarni harmonikaš.

harmonikas, branimir djokic