Svi muzičari su, kažu, umjetnici. To je poseban svijet, makar on trajao tri minute koliko jedna pjesma. Neki prenose pjesmom lijepe narodske mudre misli, onako ozbiljno i znalački ispjevane. Neki drugačije, ali ovaj put ne bismo o njima. Ovoga puta ćemo o Šemsi Suljaković ženi koja nije od onih koja se, mada bi mogla, upinje da je nešto veća od ostalih kolega. Nije ni od onih koji žive prema svojim maštanjima nego prema sjećanjima. A njena sjećanja su iskrena, narodski ispričana, a ta sjećanja su satkana kao hodanje bosonoge po trnju.

Kuhala kahve

-Bila su to vremena kada se živjelo skromno, kao i većina naroda, ali sretno. Ja sam već sa šest sedam godina, kada bi me mama poslala po vodu na česmu znala stati i naglas počela pjevati „U čaršiju poslala me nana“. Činila sam to često, nisam bila svjesna svog talenta, ali jednostavno voljela sam muziku i pjesmu. Znao me je dedo staviti na sto, pa zobnicu oko vrata i tobože staviti pare da bi mu pjevala „Oj djevojko Anadolko“. Dedo kao da je naslutio. A onda kao školarac uvijek sam se isticala, na priredbama sam bila uvijek prva, pa onda bi nastavnica muzičkog snimila na magnetofon trakaš pjesmice koje bi trebala pjevati učenicima pa to nosala od razreda do razreda – prisjeća se Šemsa koja je od šestero djece bila najstarija.

Vodila je i nosala sestre i braću, a njena majka kao samohrana žena radila sve teške poslove. Vodila bi i nju sa sobom, pa je uz pomoć nekih prijatelja uspjela da izganja i njoj dozvolu za rad, da bi joj pomogla gdje je navela da ima više godina nego što je uistinu imala.

-Ma, načistila sam se i naribala, da vam ne govorim pola Sarajeva. Onda sam se valjda od sve te muke i tereta mlada udala, tek punoljetna rodila i nedugo zatim se i rastavila. To je bilo i za očekivati, dijete hudo bukvalno iz straha se udala da me mama ne istuče zato što sam zakasnila kući. To je bila ona dječija ljubav, zapravo obostrano je tako bilo. Naravno, moralo se i zaraditi, maltene niodakle pomoći. Tad sam radila i u kafani, pekla kahve, prala suđe, bilo je to u kafani koja i danas postoji „Tunel“ na Baščaršiji ili u to doba poznatija kao „Kafana kod Sulje“. Nije dugo trajalo jer me je moja prijateljica Sena koja je preko dana radila u školi, a naveče pjevala u kafani u Nedžarićima kod Softe, gdje su počinjali i Ćazim i Bešlić i mnogi drugi, odvela sa sobom u kafanu. A sve je počelo iznenada. Svi su oni znali da ja lijepo pjevam, međutim to je bila sramota, pjevati u kafani i uopšte žensko da se pojavi u kafani. Ali, ja sam često odlazila kod prijateljice i sjedila onako za stolom dok bi ona pjevala. No, oni su jedne noći ostavili uključen mikrofon ispred mene i ja ne znajući pjevala za njom. Iz tog nekog mog svijeta u tom trenutku prenuo me je aplauz i čula sam samo svoj glas – priča nam Šemsa.

Naravno, odmah su poželjeli da i ona pjeva tu. Opirala se, i od neke svoje vlastite treme ali i straha jer zna da bi joj svi branili. No, najviše se bojala dajidže.

-Taj isti dajidža, rahmetli Alija Festa kada sam počela pjevati u kafani došao je jedne noći i virio me kroz prozor i slušao. I kada sam izašla, na fajrontu, zagrlio me je i počeo plakati. „Plaho pjevaš“ kazao mi je i nisi bezobrazna. Želio je valjda da kaže da sam pristojna a kakva bi bila s rolkom na sebi i s tekom u jednoj ruci a s mikrofonom u drugoj. Morala sam čitati tekstove pjesama jer ih nisam znala napamet. Nisam dugo pjevala u toj kafani jer sam dobivala pozive za gostovanje po raznim mjestima. Znam da sam prvi put otišla u Tučepe da pjevam u nekom restoranu – nastavlja ona.

Za to vrijeme njenog sina Almira čuvala je komšinica, teta Anđa. Ona je zapravo pazila i Šemsu i njenog sina jer ju je zavoljela od momenta kada se udala.

–Ona nije imala djece i eto dobila je dvoje, mene i mog sina. Zavoljeli smo se jer, Stara kako smo je zvali, uvijek je bila tu od pomoći. Ako je trebalo u vrtić ili iz vrtića donijeti dijete, kasnije u školu ga voditi, uglavnom ono što je najbitnije on je uvijek imao jednu adresu. Nisam ga vodala sa sobom po kafanama ili što bi rekli „bacakala“ po familiji, on je uvijek bio na sigurnom. A ja sam se isto trudila da njoj priuštim sve. O sinu da ne govorim. Volio je beskrajno jer ona je bila smjerna i brižna žena. Mnogo je brinula o nama. To isto smo mi njoj na neki način vratili. Kada se razboljela moj sin je danonoćno bdio nad njom i ja koliko sam stizala od posla. On je bukvalno dizao bolnicu na noge da bi ona bila što njegovanija. Uvijek bi govorio svakoj od uposlenica u bolnici ja sam Almir, a ovo je žena koja mi je kao majka. Kada nas je napustila bili smo mnogo tužni – priča nam svoju do sada neispričanu Šemsa.

Kada je dobila poziv da sa grupom muzičara pjeva u Šapcu, nije ni sanjala da će to biti sudbonosno za nju. Upoznala je Šabana Šaulića, Radeta Vučkovića, Miću Nikolića koji su je slušali do zore.

-A onda je Šaban ’78 godine rekao da bi trebala nešto snimiti. I tada je nastala pjesma „Otišla je ljubav s našeg kućnog praga“. To j bio početak moje karijere i perioda kada me je čuo i upoznao Miodrag Ilić Mile Bas koji je u to vrijeme svirao u orkestru Ace Stepića i period kada sam te ’81 godine izdala svoj prvi LP „Vijerna u ljubavi“, „Stani da se pozdravimo“, „Duni vjetre jače“… Poslije Sinana bila sam drugi član „Južnog vetra“, pa je tek onda došao Mile, Kemal, a potom i Dragana. Krenuo je i taj famozni novi val sa kojem su okovi ustajalosti u muzici razbijeni. Bio je to da kažem novi patent u muzici tog doba, istina osporavan ali opšte prihvaćen jer smo već krenuli da radimo turneje.

Semsa Suljakovic

Nikada nisam težila nekim koncertima, voljela sam kafanu i rad sa svojim muzičarima, ali sila zakon mijenja, bila sam prisiljena. Postali smo toliko popularni da su nam radili veće nastupe a mi se slagali kao porodica. Naravno, glavni je bio Mile Bas koji nam je bio kao otac. Znalo se tačno kada čiji album izlazi, a svaki album je nosio devet pjesama. U prodavnicama ploča održavala su se potpisivanja svakog od nas kad bi izašla nova kaseta, a svijeta je toliko bilo kao na nekom koncertu. Znala sam potpisivati ploče od jutra do uveče. Sve je krenulo iz Bosne – nastavlja ona.

Bilo je to vrijeme kada su bili pod nekim medijskim embargom, a ipak osvojili Oskar popularnosti koji su dobili u Domu sindikata. Pa veliki koncert na Tašu na kojem je Šemsa prije deset godina ponovo nastupila sa Sinanom Sakićem kao njegov gost.

Semsa i juzni vetar

-Prije samih dešavanja najružnijih što se mogu zamisliti, a to je rat mi smo se bili razišli. Došlo je do nesuglasica, a povod je naravno bio novac. Savo Bojić, Perica Zdravković i Mile Bas na svakoj od ploča pravili su po tri pjesme. Onda je bila vjerovatno rasprava šta je ko više uradio, znam da su neki poput Dragane postavljali pitanje šta je s novcem od prodaje ploča. Ponovo smo se sastali da bi nedugo zatim se desio već pomenuti period kada sam napravila četverogodišnju pauzu u karijeri kada su tekli moji najteži od najtežih dana u životu. Bila sam u Beču gdje je živio i Mića Nikolić koji mi je tada napravio kasetu na kojoj su se nalazile pjesme „Mahala“, „Daleko je Bosna“, „Ima Boga pravde ima“, „Vjerovala sam“. Odmah 1996. godine sam se vratila svojoj kući u Sarajevo koja je bila devastirana, opljačkana, razrušena i ne znam već šta. Sredila sam je iznova i dovela svoju djecu u kuću. Ništa mi u životu više nije trebalo, samo pjesma, moja djeca, moji bližnji. A ljubav, svu ljubav sam dala baš njima. Niko drugi je nije ni zaslužio, a niti bih imala više snage za navikavanje.

juzni vetar

Ž4 = Stekla poštovanje

I počeo je, kaže, opet onaj normalni period kada se i snimalo i tezgarilo. Da bih u Australiji 2007. godine doživjela infarkt, bez ikakvih naznaka. E te godine sam ja preskočila „rupicu“ i evo me opet, mašallah – završila je svoju priču kratku, ali upečatljivu žena na čijim su se plećima nizale i tuge i radosti, a ona hrabro živjela svoj život. Čini se ispunjena. Ona jeste zadovoljna jer zadovoljstvo dolazi iznutra, a ne s vana gdje počiva materijalno jer u takvom nema radosti. Poštovana je gdje god da krene, živi po nekom moćnom zakonu koji može da promijeni i život čovjeka. A to je da poštujete druge da biste stekli poštovanje.

semsa

Indijac joj u Australiji spasio život

A samo s našim čitaocima podijelila je onaj momenat kada ju je pokosio infarkt.

-Bili smo spremni za odlazak na večeru, obučeni i dotjerani čekali smo samo menadžera da nas vozi. I to je bio momenat kada sam osjetila strašne bolove. Nisam mogla iščekati Hitnu pomoć koja mi je po dolasku ukazala prvu pomoć. A onda ta nesretna osiguranja. Nisu htjeli da interveniraju nego su me prebacili u Gold coast helikopterom gdje su me ipak primili i gdje je dragi Bog umiješao svoju moć. A to je bio vrhunski kardiolog Indijac koji se zaputio tog dana na odmor. Slučajno se vratio u bolnicu da nešto uzme. Vidio je mene na hodniku i pitao ko sam i šta se dešava. Istog momenta je obukao mantil i rekao da će mi on ugraditi stent. Dao mi je najbolji apartman sa staklenim zidom i pogledom na grad, a na razglas su puštali moj CD naglasivši da tu leži i oporavlja se najveća bh. zvijezda

Šemsa Suljaković (Maglaj, SFRJ, 29. septembar 1951.) je bosanskohercegovačka pevačica narodne muzike.

Biografija

Svoju muzičku karijeru započela je 1971. Svoj prvi singl Otišla je ljubav s’našeg kućnog praga izdala je 1978. Tri godine kasnije započinje desetogodišnju saradnju sa Južnim vetrom. Vrhunac svoje karijere doživljava 1986, kada je njen album Pristajem na sve prodat u oko 850.000 primeraka. Početkom ratnih dešavanja napušta Južni vetar i pridružuje se pokretu Bosanskohercegovačkih umetnika i širom Bosne i Evrope održava humanitarne koncerte posvećene bošnjačkom narodu. Odlučuje da ne peva u Srbiji.

Poslednjih godina ponovo peva na prostorima Srbije.